Legende

LEGENDE O GAVANOVIM DVORIMA

Nuša i Matan sjedoše za stolom. Matan kao po običaju broji novac, a Nuša na to kaže: „Matane moj, sa tim dinarima u ruci podsjećaš me na Gavana.“ Matan na to skoči i počne pametovati: „Nušo moja vidin ja ne znaš ti meni baš tu legendu. Sad će tebi tvoj Matan ispričat.“ Matan započne: Gavan bijaše zao, nemilosrdan čovjek, uvjeren da su bogatstvo i moć koju mu ono daje, najvažniji u životu. Njegova bahatost i samoljublje bez granica ne ostaviše mjesta za druge, plemenitije osjećaje te u njemu ne bijaše ni traga suosjećanja ni prema kome. Unatoč već stečenu bogatstvu i blagodatima, on bijaše poznat i po svojoj gramzivosti i pohlepi te mnogi rekoše kako je svoje ogromne dvore i svoje imanje priskrbio iznudom i ucjenama, ne mareći za nesretne, siromašne ljude. I dok mu se jedni prikloniše kao najveći prijatelji, pomalo strahujući, ali često i u želji da sjaj njegovog bogatstva bar na tren obasja i njihove bijedne duše, drugi, koji nisu odobravali njegove postupke, ali i nemoćni u nakani da ga spriječe, nastojaše ga se kloniti. Gavanuša, ohola kao i muž joj, rodi djecu u svemu nalik roditeljima. Nevolja i jad siromašnih ljudi u njima ne pobudiše samilost, već porugu i smijeh. Djeca su s prezirom gledala na iznemogle ljude, puštajući gladne pse da ih gone te mnogi stradaše pod nasrtajem razjarenih životinja. Ipak, neimaština mnoge siromahe natjera da dođu na vrata surovog čovjeka u nadi da će ga njegova nestrpljivost, a ne milost, navesti da im udijeli pomoć. Gavan nije mario koliko će potrošiti na brojnim feštama za svoje podanike i prijatelje. No izobilje hrane i pića nije bio izraz velikodušnosti , već mjerilo moći i uspješnosti. U svojim dvorima uživao je u neobuzdanoj rastrošnosti dok je zaglušujuća pjesma njegovih pijanih gostiju gušila jauke, plač i zapomaganje nesretnih ljudi koje bi otjerao srdit lavež nahuškanih pasa. Jednoga dana, na jedno od takvih slavlja, na vrata njegovih dvora stiže prosjak s djecom. Uvjeren da trudna Gavanuša imat će milosti prema gladnoj djeci, on zatraži malo kruha i vode. Gavanuša zaustavi svoju djecu s psima. Osjećajući mučninu i blagu slabost uslijed trudnoće, s nestrpljenjem uze komad kruha i baci ga u blato, zlobno se smijući. Prosjak, gledajući gladna usta svojih mališana, bez riječi uze bačen komad kruha. Raspolovi ga na tri jednaka dijela i skrušeno zahvali: „To dar je od boga.“ Na njegove riječi Gavanuša bijesna proli vjedro donesene hladne vode i ljutito vrisnu: „To nije od boga nego muža moga!“ Vidjevši razljućenu Gavanušu, gomila pijanih ljudi stade bacati komade kruha na ustrašenu djecu, gromoglasno se smijući. Slušajući njihov smijeh i pogrdne riječi, posramljena, ustrašena djeca ne uzeše niti zalogaja. Ne učiniše niti jedan pokret kao da ne čuju ili ne razumiju uvredljive riječi, tek nijemo gledajući razularenu gomilu pred sobom. Odjednom, pred zamagljenim očima pijanog mnoštva, poput munje bljesnu svjetlost natjeravši ih da u nevjerici, posve zaslijepljeni pognu glave. Kad im se nakon bljeska iznova vrati vid, pred sobom namjesto prosjaka ugledaše anđela s mačem. On stade pred njih uspravan i srdit. Začuše mu riječi gromkim glasom izrečene:

Prokleti nek su dvori ovi,

Bogataš i svi njegovi!

Zemlja nek svoje grlo rastvori,

U utrobi joj plamenoj sve nek sagori!

Prah i pepeo nek voda poplavi,

Put za sobom nek ne ostavi!

Čovjek nek nikad ne zaboravi,

Nad provalijom nek se zaustavi!

Nebo se tad smrači, zatutnjaše gromovi, zemlja svoja usta rastvori. Nestadoše u njoj bogataševi dvori, Gavan i svi njegovi. Vrisak užasnutih ljudi utihnu u zastrašujućem grotlu zemlje. Plameni jezici za sobom ostaviše crven trag na raspuklim stijenama i voda prekri dno nastalog bezdana. Danas na tom mjestu sanja jezero, osvetom anđela stvoreno. Njegovu osamu i tišinu remeti tek kamen bačen u dubinu. Mnogi, vjerujući da kamen koji dosegne jezersku vodu donijet će im sreću, snažnim zamahom nastoje ga baciti što dalje, znajući da potrebna im je i spretnost i umijeće. Ali, kažu, to može samo čovjek dobrog, plemenitog srca. Jutrom, nad jezerom, glas nošen vjetrom odjekuje u rastvorenom grlu zemlje:

I prije će deva kroz iglene uši

No svjetlost zasja u bogataševoj duši

I noga mu kroči kroz vrata raja.

Suprotne strane ni kamen ne spaja,

Samo bezdan vode hladne razdvaja

Kao u priči o jezeru iz imotskoga kraja.

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?

Al' su snjezi, al' su labudovi?

Da su snjezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

nit' su snjezi, nit' su labudovi,

nego šator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna r'ječ razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvi ćeri djevojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,

nije ovo babo Hasan-aga,

već daidža, Pintorović beže!"

I vrati se Hasanaginica,

ter se vješa bratu oko vrata.

"Da, moj brate, velike sramote,

gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa,

već se maša u džepe svione,

i vadi njoj knjigu oprošćenja,

da uzimlje potpuno vjenčanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,

dva je sina u čelo ljubila,

a dv'je ćeri u rumena lica:

a s malahnim u bešici sinkom,

od'jeliti nikako se ne mogla,

već je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je meće k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:

"Ah, tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajući sirotice svoje!"

Ali beže ne hajaše ništa,

već nju daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,

da njoj piše listak, b'jele knjige,

da je šalje imotskom kadiji:

"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,

a u knjizi l'jepo te moljaše,

kad pokupiš gospodu svatove,

dug polduvak nosi na djevojku,

kada bude agi mimo dvor,

nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli po djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je ćerce s pendžera gledahu,

a dva sina prid nju izhođahu:

tere svojoj majci govorahu:

"Svrati nam se, mila majko naša,

da mi tebi užinati damo!"

Kad to čula Hasanaginica,

starišini svatov' govorila:

"Bogom brate, svatov' starišina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!"

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku nazve pozlaćene,

svakoj ćeri čohu do poljane;

a malomu u bešici sinku,

njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje,

kad se neće smilovati na vas,

majka vaša srca kamenoga!"

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila,

od žalosti, gledajuć' sirota!

VILE JEZERANKE

Svijet snova i svijet zbilje isprepleteni čine da život nalikuje ili najljepšoj priči ikad ispričanoj ili najstrašnijoj koju bismo htjeli što prije zaboraviti. Koju priču krije u sebi Vilinska pećina? U njoj prožimaju se spone ta dva svijeta što povezani ljubavlju traju vjekovima. Priča je smještena na Modrom jezeru, prebivalištu vila, u modrom plavetnilu u kom kupaju se snovi i gdje neke gotovo zaboravljene, ali neraskidive spone nečeg što je davno bilo, čine dušu s vremena na vrijeme zapljusnutom modrom bojom neutješne boli. Nad Modrim jezerom za punog mjeseca kad nebo je zaogrnuto plaštem najsjajnijih zvijezda i kad mjesec neometano sav svoj sjaj rasipa nad vodom jezera, u dubini okruženoj stijenama, nad samom površinom, isprva začuje se prigušen smijeh, mrmor, šapat, potom nejasni glasovi, sad tiho sad jače, te ubrzo započinje pjesma, melodija uhu ugodna, odzvanjajući strmim padinama jezera, odjekujući i ispunjavajući tijelo zvucima opojnim, preplavljujući ga slatko sanjivom omamom. Početak je to vrtoglavog plesa vila, kola pod mjesečinom što zrcali se nad jezerom, kola što vrti se, isprepliće, sad bliže sad dalje, koraka združenih, ruku pruženih, neumorno, neprestano u krug, u krug… Okreće se kolo nad površinom jezera, poskakuju tijela zrakom sad k nebu u smjeru zvijezda, sad k dubinama, praveći brojne virove u jezeru. Tko ugleda ples prelijepih vila, zauvijek će biti srca ispunjena čežnjom i pratit će ga nemirni snovi, te će i u kolijevci noći čuti poziv na ples.

Mnogi se tako, kad oko im ugleda raspletene kose i upi ljepotu njihovih tijela, zauvijek pretvoriše u poluvilenjake. Ostadoše na jezeru zarobljenih srca, čeznuvši za svijetom kog nisu mogli doseći. Poluvilenjak bijaše srcem vilenjak, a čovjek tijelom. Uhvatiti se u vilinsko kolo značilo bi prijeći granicu, pretvoriti se u vilenjaka. Mnogi su to željeli, mnogi za tim patili, čeznuli, mnoge je mlade živote jezero progutalo, utihnula su djetinjstva, mladalaštva bijahu utopljena učinivši vodu jezera posebnom. Preli se život u njega i bi dugovječan svatko onaj tko se okupa u jezeru. Jednoga davnog jutra, prvog proljetnog dana, dok zora je neosjetno rastjerujući još uspavan mrak svojim dolaskom otvarala sanjive oči svijeta, jedan mladić, željan tišine i osame koje pruži mu smirujući prizor jezera, začu tih, jedva čujan plač. Zatečen, u nevjerici, misleći da u osvit nema nikoga uz jezero, on ugleda djevojku u sjeni borova. Bijaše to prelijepa vila obasuta kapima jutarnje rose, skrivena od prvih nadolazećih zraka sunca. Vila što je u zanosu plesa zaboravila na sve, te u vrtlogu ni zamijetila nije prikradanje zore. Zatekla se odjednom sama na jezeru, uplašena, utihnula, znajući da bi, okupana blještavilom sunca, nestala vilinska čarolija i sama bi se pretvorila u odsjaj, odbljesak nad ogledalom jezera. Napuštena, ne prozbori niti riječ, ne pusti niti glasa. Skrivenu ne zamijeti je nitko doli mladić koračajući posve sam uz jezero. On u vilinim očima prepozna sjetu što se već odavna bijaše nastanila u njegovu srcu. U njima raspozna tragove suza, nasluti prigušenu bol skrivenu joj u grudima. Zaklonivši je od sunca i koračajući samo stazama zasjenjenim stablima, odvede je rubom jezera pod okrilje pećine.

Od tada, danima skrivena, vila je čekala, ispijajući kapi jutarnje rose, umivajući se vodom s jezera, udišući miris prvih proljetnih cvjetova upletenih u slapove dugih uvojaka, hraneći se mirisnim plodovima, dok ju je milovao topli dah povjetarca. Zaogrnuta osamom, tajnovitošću, iščekivala je mjesečinu da obasja jezero, da se zavrti kolo, te da se vrati na izvor od kojeg su potekli mnogi snovi. Mladić je nije napuštao. Potajno je na jezeru boravio. Ona je sve ono što sam tako dugo tražio, čemu sam se nadao, za čim sam tragao, govorile su njegove misli. Učinit ću sve kako bih postao dio njezina svijeta, pomisli i usnu, sanjajući vilu u svom naručju. I jedne noći, kad začu se šapat kao da lišće razgovara, blago se uznemiri površina jezera dok vila bijaše još usnula. Mladić ugleda gdje mjesečina razotkriva vodu, virovi se zavrtješe, te on pohita u nadi da će se već noćas

u kolu vila pretvoriti u vilenjaka. Ali u brzini spotaknu se o rub jezera, te u trenu, dok pjesma još nije niti počela, nestade u viru, progutan uznemirenim tijelom jezera. Nitko od vila ništa ne zamijeti. Kolo se zavrti, pjesma zaplovi, a još sanjiva vila požuri k jezeru. Ugledavši kolo vila sestara, lice joj se ozari i pogledom žurno preleti preko ruba jezera, tražeći oči nesretnog mladića. Ali mjesečeva svjetlost, iznenadnim dodirom tame tek pridošlih lađa oblaka, isprva neosjetno prigušena, ubrzo posve ugasnu. Zamračeno jezero utihnu te vila ostade sama na jezeru. Iščekivanje vilinskog plesa pretoči se u iščekivanje mladića kod Vilinske pećine. Uporno je, dugo čekala, srca potpuno slomljena. Mladića nitko više ne ugleda. Jedni kažu da vila je zauvijek ostala u mračnom prostoru Vilinske pećine, dok drugi vjeruju da prepustila se prvim zracima sunca da je dotaknu. Priča je to koju vile poželješe izbrisati iz ljudskog sjećanja, no voda, koja mnogima vrati mladost i dugovječnošću obgrli ljude, učini da njihova ljubav zaplovi vjekovima.

OPAČAC

Mjesto gdje rijeka započinje svoj tok nalik je začetku života koji prepun svježine i snage i još nezatamnjene bistrine, žuri pronaći svoj put kroz neispitane, nepoznate predjele. I bez obzira koliko na svom putu rijeka upila sunca ili kišnih oblaka, na kraju neminovno uranja u nepregledno more tajanstvenog prostora. Ali što kad izvor postane okončanje života, suprotnost svog značenja?

Vjerovala je da koračajući putanjom već određenom pravilima, zakonima, dobrovoljnim odricanjem, skrušenom molitvom, cijelim svojim bićem posvećena samo uzvišenoj duhovnosti, može dosegnuti toliko željen mir. Umorna od svjetovnog, ispraznog, nastojeći zatomiti želje tijela i u potpunosti sve podvrgnuti samo jednoj i jedino važnoj istini, težila je dosegnuti visine mjerljive nevidljivim zakonima. Nisu joj bile važne priče mladih djevojaka njezinih godina, važna bijaše molitva u tišini i osami pod okriljem beskrajnog plavetnila, gdje na kraju sve uplovljava, vraćajući se vječnosti. Ne dopuštajući sumnji da pokoleba je u vjeri niti jednog trena, znala je da će u jednostavnosti samostanskog života svaki dan biti melem duši njezinoj i da dajući priskrbljuje puno više od onog što može spoznati ljudsko oko. Ne trebajući dokaze za pravilnost svoga odabira, niti priznanja za svoju predanost, bila je smirena, zadovoljna.

Odvojen od roditelja, još kao dijete podvrgnut strogim vojnim pravilima, gušio je u sebi osjećaj nježnosti, ljubavi, pripadanja nekom drugom ljudskom biću, i sam ostavljen, zaboravljen, naučen da mati je samo zemlja koju mora ljubiti više no ikoga i braniti od neprijatelja i širiti njezine granice dokazujući veličinu ljubavi veličinom osvojenog prostora. Svaka suza, blag osmijeh bijahu tek izraz slabosti koju jedva da priznao bi i samom sebi u najtišim noćnim satima, tumačeći i osjećaj usamljenosti kao znak nedovoljne predanosti, odanosti, požrtvovnosti. Duši treba strogost kako ojačala bi kao i tijelo u bitkama života. Svako djelo, svaka pobjeda donijet će zasluženu nagradu, pohvalu, promaknuće. No hoće li pritom osjetiti i olakšanje, toliko željen mir, ispunjenje kao na kraju uspješno završenog dana?

Osmjehnu se anđeo iza oblaka ugledavši dvoje mladih na izvoru. Bijaše to početak nečeg novog na putu, nečeg što već bijaše upisano među zvijezdama. Jesu li tihe molitve ne tražeći ništa za sebe donijele neočekivan, iznimno vrijedan dragulj ljubavi djevojci koja je predano vjerovala, te joj ljubav bijaše dana od samih anđela? Tko ne traži nalazi, šaputao je izvor zaljubljenima. Pala je njegova krutost, nježnost obgrlila nenavikle ruke. I nađe toliko željen mir kao na kraju dugog do tad uzaludnog traganja.

Ipak ljubav dana od samih anđela ne bi priznata i od čovjeka. Za njega nespojive su kapi različitih svjetova. Kako mogu voljeti se opatica i vojnik iz dalekih krajeva? Razotkrivena ljubav bijaše osuđena. Opatica, znajući da svojim osjećajima krši pravila kojima se zavjetovala, u trenu kad ugleda je nadstojnica samostana kraj izvora, i sama zatečena, zbunjena jačinom svojih osjećaja koji dovedoše je do izvora, a koji odavno od izvora pretvori se u rijeku, bujicu osjećaja, spozna svoju grešku, svoju slabost i ne zatraži milost anđela, već iz zagrljaja vojnika baci se u hladan izvor Vrljike, ne mogavši objasniti da ljubav njezina pobijedila je, nadjačala osjećaj srama. Ali trenutak spoznaje da u očima drugog nije više djevojka uzvišena duha već posrnula nevjernica, učini da niti ljubav ne bje jača od straha od same sebe i od svijeta. Vojnik ostade sam u najvećem porazu svih bitaka svog života.

Izvor kraj kog rodi se ljubav i u kom okonča se život opatice nazva se Opačac. Zvona crkve zazvoniše, zaplakaše anđeli nad rijekom i narediše da zvona budu bačena u rijeku i zauvijek da utihne zvonak njihov pjev. Mjesto nazvaše Utopišće. Utopiše se zvona, utihnu sve. Sve osim žubora izvora rijeke Vrljike.